Misli su joj se rojile kao pčele kad ga je čula da izgovara: – Slušaj, postoji jedno čarobno drvo koje ispunjava sve moguće želje. Savjetujem ti da ga svakako potražiš. Tako sam ja došao do svega što imam, vjeruj mi.
Nije imala razloga da mu ne vjeruje, tako da je zagrizla udicu. Što ima od toga da joj laže?!
– A gdje se nalazi to drvo?
– E to ti ne mogu reći, no znaj da je bliže nego što misliš – rekao je sav ozbiljan.
– Znači da je ovdje negdje u Kanadi? – nije odustajala.
– Moram ići, čekaju me – vidio je u daljini jednog od suradnika koji mu je pokazivao na sat – čuj, to drvo nećeš nikad pronaći ako budeš tražila na uobičajeni način, postavljajući uobičajena pitanja. Moraš dobro otvorit oči i uši, a ne poput drugih, koji hodaju otvorenih usta, a zatvorenih očiju i ušiju; budi drugačija od svih i budi odvažna. I još nešto, nemoj ovo nikome reći, zadrži to za sebe, barem dok ga ne pronađeš, inače ćeš imati poteškoča da ga nađeš. Drugi će ti samo prekinuti čaroliju. Sretno! – reće i odjuri dalje.
Ostala je stajati kao ukopana još neko vrijeme, ne znajući što da misli o svemu tome. 'Šta se to zbilo?' misli su se kovitlale, 'čarobne riječi, čarobno drvo...tko je taj tip? Čarobnjak ili što?' Bilo je nešto čudnovato u zraku...
[ sljedeći ulomak koji objašnjava više o Čarobnom drvetu]
Ćao, ja sam Demir. Čujem ideš skoro za Istanbul – obrati joj se on.
– Nisam još odlučila – otpovrne Magda nezainteresirano. Frajer je se nije nimalo dojmio, onako nenaočit, gotovo ružan, kose koja je zasigurno vidjela bolje dane. Pretpostavila je da bi mogao biti u srednjim tridesetima.
–Istanbul je cool, rekao bih jedno od onih mjesta koje ili voliš ili mrziš. Nema između. – nastavi on, s blagim osmijehom i sanjarskog pogleda u kojem su se zrcalile daljine jer je očigledno koračao dolinom sjećanja – Siguran sam da će ti se svidjeti, ima toliko toga za pružit.
– Kojim si povodom bio tamo? – nije marila, al' upita ga reda radi.
– Ne znam što bi ti rek'o. Recimo da se radilo o misiji.
Zaintrigiro je je svojom zagonetnošču: – Kakvoj misiji, ako smijem pitati?
– Smiješ, al' ne znam dal' ti smijem odgovoriti – odvrati joj stišajući glas.
To je je još više zagolicalo: – Zašto ne bi smio?
– Zato što odgovor nije kakav bi mogla očekivati. Mog'o bi te šokirati. – gledao joj je pravo u oči dok je izgovarao riječi.
Magda pomisli kako je tip čudan. Naravno da nije htjela biti više uznemirena nego što je bila, ali ovakvu opomenu nije mogla pustiti da prođe samo tako: – Pretvorila sam se u uho.
– Išao sam tamo pronaći Sufi mistika koji bi me podučio surfanju.
– Daj ne zezaj! – ismijala je ideju. Koliko je znala, sufiji nisu surfali, a osim toga Istanbul i nije na moru. – Ne bi li trebao učiti surfanje od surfera u surferskoj zemlji?
– Naravno, ali samo tehniku, ne i principe. Duga je to priča, no skratit' ću ti je. Moja je misija bila da nađem jedno tajno drvo, a da bi ga pronaš'o, morao sam svladati prvo neke nemani koje su ga okruživale. Mislio sam da ću ih najbolje naučiti svladati kroz učenje svladavanja velikih valova, budući da je surfanje moja strast. Surferska daska je, može se reći, moj čarobni tepih. Principi za svladavanje prepreka su svugdje isti, bilo da se radi o valovima, zvjerima, ljudima ili bilo čemu drugom. Nadmetanje s valovima me je podučilo mnogo o tome kako ih ukrotiti i kako održati ravnotežu i stajati čvrsto na stopalima kroz životne plime i oseke. O principima koji su podloga surfanju kao i svemu drugom u životu naučio sam najviše od svog Sufi majstora. Kao i svaki sport, surfanje se izvodi srcem i umom više nego mišićima. Zato sam i trebao trenirati svoj um i srce.
Bio je u pravu, bila je u šoku, no istovremeno su njegove riječi bila muzika za njezine uši. Drvo! Polako joj se sve vratilo. Nije bila sigurna da li je tajno drvo koje spomenuo ono čarobno drvo za koje je čula od Kineza ili je on samo bio neki šumar ili botaničar. Nije se mogla suzdržati, pa navali na njega: – Rekao si tajno drvo. O kakvom se drvu radi?
Primijetio je da se uzvrpoljila, pa joj je odgovorio bez odgovora: – De bona nemoj me više ispitivat. Ubi me, al' ne mogu ti to otkriti; nije za svačije uši, povjerljivo je. Ako ti otkrijem, morat' ću te ubiti – samo se šalio.
– Ozbiljno te pitam, da li se radi o čarobnom drvu koje ispunjava sve želje?
Zapanjio se: – Ti znaš za njega?
– Čula sam za njega, al' ga nisam tražila – objasnila mu je.
– Što bona nisi? što je, ne vjeruješ?
– Ma nije to. Ne znam. Možda. U stvari, drugi su me odgovorili.
– Aha. Kontam. Nisi se držala pravila tajnosti. Rekla si drugima i time prekinula čaroliju – primijetio je.
Ovako kako je on to protumačio posložili su joj se lončići u glavi. Odjednom joj je bilo jasno da je, kako kaže, fakat prekršila pravila time što se svima izblebetala. Diskrecija joj očito nije bila jača strana. Onaj Kinez je je upozorio da drži tu tajnu za sebe, ali ga nije poslušala. U ono vrijeme to nije skužila, ali je napravila veliku grešku kad se drugima povjerila, jer im je tako dala priliku da je odvrate. Raspravljajući previše o toj stvari oslabila je njezinu postojanost. Baš kao da je prekinula čaroliju. Zabezeknula se ovim saznanjem, a tim više što ima pred sobom osobu koja zna više o svemu tome.
Oči su joj se zažarile kad mu se ovog puta obratila s usklikom: – Ideš! Ti znaš za to drvo? Jesi ga pronašao?
– Jesam, ali nažalost nisam bio skroz spreman, pa mi je učinilo više štete nego koristi – zvučao je potišteno, a pogled mu se izgubio u stranu.
– Kako to misliš? Kol'ko znam to drvo svima ispunjava želje, što nije tako?
– Ma je, u tome i jest problem - ispunjava ama baš sve želje. Nisam bio dobro opremljen, pa tako ni pripremljen kako treba, kad sam se našao pred njim.
– Ne kužim. što se dogodilo?
– Hm, ovako ćemo. Ajde da te vako pitam, deder mi reci jesu li tvoje misli i želje vazda pozitivne?
Malo je promislila i onda prozborila: – Pretežno jesu, čini mi se. Al' znam na što ciljaš. Ne ispunjava samo dobre želje, nego i on loše.
– U tome je štos, ispunjava ama baš sve želje, sve što ti padne na pamet – naglasio je rječ 'sve'.
Ovaj je je razgovor ful uzbudio i bila je više nego sigurna u sebe da neće ponoviti njegove greške. Buljila je u frajera kao da je kakva kristalna kugla kroz koju bi mogla proviriti u carstvo odgovora. S obzirom na sve, promijenila je ploču i bila ne samo obazriva prema njemu nego gotovo da mu se bacila na koljena kad je zavapila: – Demir, moraš mi otkriti o kakvoj se to opremi radi, please, please. Obečajem da neću napraviti iste greške.
– Naravno da hoćeš, al' svejedno ću ti reći, kad već ionako znaš za njega. Oprema ionako nije nikakva tajna. Bilo bi ti najbolje da sve zapišeš, da slučajno ne zaboraviš.
Toliko je bila uzbuđena da je skroz zaboravila na problem oko odluke za Istanbul. Odmah je našla papir i olovku, i dobro se namjestila.
– Dakle, trebat' će ti karta blaga, nekoliko ključeva i pregršt alata. Karta blaga će ti dati smjernice, ključevi će ti otvoriti sva vrata, a alati su u stvari vrline koje će ti pomoći da se obraniš od zlih sila. Prva dva ključa već imaš, nadam se – vjeru i diskreciju; vjeru u postojanje drveta i diskreciju kako bi zadržala tu vjeru. S obzirom da je tako otvorit ću samo tebi prva vrata, a ne i drugima. – Pogledom je prešao preko ostalih koji su se kartali za stolom. – Druga dva važna ključa su mašta i pozitivan stav. Upotrijebi ih gdje god možeš, jer ne kaže se uzalud: što god možeš zamisliti, to možeš i ostvariti. To je zato što su naši snovi i želje prozori u našu budućnost, koja će se manifestirati ako samo slijedimo svoju sudbinu. Ajde, zapiši to, i dvostruko podcrtaj. – Pričekao je malo da ona to sve zapiše, a zatim nastavio: – Elem, tu su i odlučnost, snaga volje, nada, posvećenost i predanost. Slobodno to zapiši. Onda, kako sam već reakao, trebat će ti karta blaga koja će ti pokazati put, ali zapamti, nema prečaca. Ja sam to morao iskusiti na vlastitoj koži. I ne pomišljaj varati na vremenu. Kad god te napadne nestrpljenje samo se sjeti da ne može prije zore svanuti.
– Rim nije sagrađen u jednom danu. – doda Magda.
– Bravo. S vremenom se ne isplati boriti, najbolje ga je prigrliti. Kontaš? A da bi se sprijateljila s vremenom trebat' će ti dva izuzetno važna alata: razumjevanje i strpljenje. Na svom putu susretat' ćeš kojekakve likove, i one koji će ti postavljati razne prepreke i izazivati tvoje sjenke i strahove. Neka ih, jer ćeš kroz suočavanje s takvima imati priliku steći još jedno prijeko potreban vrlinski alat, a to je suosjećanje. Mislim da je to jedan od onih alata koje je najteže zadobiti, a u isto vrijeme jedno od najmoćnijih koje te mogu dovesti do samog drveta, zajedno s razumjevanjem. Ostali alati su između ostalih tolerancija, opraštanje, skromnost, milosrđe, iskrenost, velikodušnost, odmjerenost, poštenje, marljivost, samodisciplina, ljubaznost i naravno ljubav. A za prepreke trebat' će ti svakako hrabrost kao alat, ali i ustrajnost kao ključ. Nemoj odustati; kad nijedan drugi ne bude mogao, taj će ti ključ otvoriti sva zatvorena vrata - ustrajnost. Upamti to!
Gdje li je to već čula! Dvije čarobne riječi! On i onaj Kinez kao da su si braća. Dok je sve to uredno zapisivala, pomislila je kakve sve to veze ima s drvetom.
– Demir, ne bi li bilo lakše kad bi mi jednostavno rekao gdje je to drvo, pa da ne gubimo vrijeme. što će mi sve to? Manje-više ih ionako već sve imam.
Samo se nasmijao, gledajući je sa suosjećanjem. Podsjećala ga je na njega samog kad je bio na njezinom mjestu. Imao je ista pitanja i istu nestrpljivost.
– Gdje je zabava u tome? Aman, ti bi prečicom, jeli? Nisi li rekla da imaš sve pa i strpljenje? – dao joj je gotovo isti odgovor, koji je i on svojevremeno dobio.
– Hoču reći, ne vidim vezu sveg toga s drvetom.
– Je naravno, to je i smisao ove potrage, da ti otvori oči kako bi uočila povezanost, kako bi Osim toga, uvidjela uzajamnost svega što postoji, kako bi na kraju krajeva vidjela i četvrtu dimenziju svih stvari. Kada dospiješ do tog nivoa razumijevanja svijeta i života, sve će ti biti moguće i dostižno. Trenutno su ti oči zatvorene za sve one jedva zamjetljive, suptilne elemente, kao i većini. Zato i imamo silne probleme na svijetu. Zato i jest borba na dunjaluku. Gotovo svak je hipnotisan. Gledati nije isto što i vidjeti. Kao ni slušati isto što i čuti. Da bi se nešto vidjelo nije dovoljno samo otvoriti oči. K tome možemo nešto vidjeti a da i ne gledamo u to, no većina gleda a da ne vidi. Hoču reći, ti si za sada kratkovidna, još ne vidiš na daljinu ni iza brda, ne vidiš cijelu sliku. Da bi pronašla čarobno drvo, trebat' ćeš si izoštriti i treće oko kako bi vidjela dalje od očiglednog, kako bi vidjela i četvrtu dimenziju svega što postoji. A kad smo već kod toga, svakako gledaj da razviješ i svoje treće uho, tako da možeš potpuno čuti ono što slušaš. Za sve to trebat' će ti ona oprema o kojoj sam ti govorio. Bez alata nema zanata. Ako ne prođeš kroz cijeli proces, nećeš umjeti prepoznati to drvo. Moraš znati da postići nešto tako monumentalno kao što je pronalazak majke svih blaga, nije moguće prije nego što se čovjek pročisti, prije nego što to zasluži. Tko zna, možda do kraja svog putovanja i promijeniš sliku o tome što je uopće pravo blago. Važan dio puta je pronaći što blago uistinu je, a ne samo gdje je.
– Kužim, sve na svijetu je na ovaj ili onaj način povezano. Ako sam dobro shvatila, kažeš da bi trebala znati što želim od drveta kako bi ga uopće mogla naći, jel' tako? – Izgleda da je je uvjerio.
– Upravo tako. Kad nađeš to drvo moraš dobro znati što želiš ali i zašto to želiš. Razlog treba biti usklađen sa tvojom vlastitom svrhom u životu. Uviđanje toga što želiš se čini jednostavnim, al' uopće nije, zato što si nesvjesno dovedena do toga da želiš silne stvari od kojih ti mnoge nisu ni potrebne, a čak bi ti neke mogle i biti štetne. Moraš pronaći što je to što ti, Magda, hoćeš a ne što drugi hoće za tebe. To se odnosi na sve, pa tako i na faks, na posao, tip frajera s kojim želiš biti, pa i kaladont, i da ne nabrajam. Uzmimo ljude koji žele mrak aute. Uglavnom je to zato da druge impresioniraju, htjeli to priznati ili ne. Iako luksuzni auti sami po sebi govore samo najbolje o vlasnicima, no ne bi li bilo bolje da ih impresioniraju svojim vlastitim kvalitetama, a ne kvalitetama kola?
– Pa, to je zato jer je lakše nabaviti dobra kola nego dobru osobnost. Klasika: estetika nad etikom.
– Pa ne znam baš. Ja na to gledam drugačije. Smatram da su ljudi po prirodi dobri, čak vrhunski, ali su se nesvjesno odvojili od svoje prave prirode, i nije tako lako naći put natrag u svom tom mraku. To je sve. No, uvijek postoji spona; samo je treba uočiti. To se može jedino ako su nam oči otvorene tako da vidimo izvan dosega triju dimenzija, a uši načuljene da čujemo upute odozgora.
– što ti misliš što nas je to odvojilo od naše prave prirode?
– E to je vrlo važno pitanje. Dovodi nas do najvažnijeg zadatka na putu do čarobnog drveta, a to je neizbježna borba s opakim nemanima, onim istim nemanima koje su te zajedno sa svima ostalima otrgnula od izvorišta. Te nemani su ono što nas odvaja od naše istinske prirode, udaljuje nas od naše vlastite duše.
– Ne kužim što misliš pod nemanima.
– Drugim riječima to su razorne sile u čovjekovoj prirodi, sve naše destruktivne emocije i negativne misli. U nekim kulturama ih zovu demonima, u drugima zli duhovi. One žive u četvrtoj dimenziji, pa ih zato mnogi ne uzimaju za ozbiljno i stoga nisu svjesni kakav snažan učinak imaju u našim životima. Postoje dvije najzloćudnije, roditelji svim drugima. što misliš koje su to dve?
– Joj, ovako na brzinu ne bih znala. Moram priznati nisam o tome nikad razmišljala. Daj reci.
– dvije najžešče nemani, koje rađaju sve druge su strah i neznanje! Od njih potiču svi ostali, kao što su ljutnja, mržnja, zabrinutost, osvetoljubivost, zavist, vezanost, pohlepa, sebičnost, sumnjičavost, predrasude, oholost, nestrpljivost, laganje, diskriminacija i tako dalje. Na svom putu morat' ćeš se uhvatiti u koštac sa svima njima. Iako su sve te nemani stvarne koliko i čudovište iz jezera Loch Ness, to nimalo ne umanjuje njihovu moć nad nama, jer nas napadaju tamo gdje smo najranjiviji, držeći naše umove i srca kao taoce. Da bi ih mogla pokoriti trebat' će ti duhovni alati. Već sam ti ih nabrojao, no da bi ih mogla upotrijebiti u datom momentu, potrebno je njima prijevremeno ovladati. Znaš kako se kaže da se krov gradi dok je sunce, a ne tek onda kad padne kiša. – Posustao je da vidi kako ona to sve prima. Godilo mu je to što ima priliku s nekim sve ovo podijeliti i biti od pomoći u pronalaženju tajnog drva.
– Spomenuo si kartu blaga. Kako da dođem do nje? Imaš li je?
– Možda si je već dobila, a da i nisi bila svjesna. A ako još nisi, dobit' ćeš je kad budeš spremna. Znaj da to nije karta koja stane na papir, jer u principu i nije zapisana tintom, već intuicijom. Samo slijedi svoju intuiciju jer ona će ti reći gdje trebaš ići. Ja ti ne mogu uručiti kartu, jer svaka osoba ima drukčiju, ovisno s koje pozicije kreče, tako da ti moja ne bi pomogla, ne bi te odvela kamo treba. Tvoj se zacrtani put sigurno razlikuje od mog i ne pada mi na pamet da te uvjeravam da moraš slijediti moj put ili da je moj bolji od tvog. Tako baš glup nisam. Kako to obično biva iz nekih razloga ljudi nastoje privoliti druge da čine stvari na njihov način, da vjeruju što i oni, da razmišljaju poput njih, da slijede njihov put. Daj samo zamisli kakav bi naš svijet bio kad bi to bilo tako, kad bi smo svi bili uniformirani, isto mislili, isto činili! Koja bi to bila rikavela! Sačuvaj Bože! Znaš što je krivo s našim svijetom - svatko ga pokušava spasiti, učiniti ga boljim mjestom za život. Problem u tome je da je njihova definicija boljeg svijeta ograničiti sve druge na svoj uski pogled na svijet. Ali istina je da ne postoji apsolutno ništa loše sa svijetom. Svi belaji koje se dešavaju u svijetu su potrebne kako bi svijet mogao na osnovu njih se razvijati. Nema ti vajde od sekiranja. Borba suprotnosti je ono što pokreće svijet. Bez nje nema napretka i prave radosti. Učiniti svijet rajom na Zemlji je neprirodno, prema tome priroda to ne dopušta. Priroda sama je puna suprotnosti - dan i noć, sunce i kiša... Ali vidim, malo sam otišao s teme. Suština svega ovoga je da ti ja osobno ne mogu pomoći više nego što ti možeš samoj sebi. Tvoja karta blaga je samo tvoja. Napisana je tvojom intuicijom, ne mojom.
Naslonila se na kauč i nakratko utonula u misli, pokušavajući se prisjetiti nije li nekako već dobila kartu blaga. Nije prošlo ni par sekundi kad se dosjeti onog dana u Kanadi kad je pred atlasom čeznutljivo maštala o egzotičnim destinacijama. To je moralo biti to. No nažalost, nije sačuvala papirić na kojem je zapisala sve lokacije, a sad ih se više nije mogla svih sjetiti, a pogotovo nije zapamtila redoslijed.
– Ako sam te dobro razumjela, kažeš da prije nego što nađem mjesto u kojem je to drvo, morala bih prvo otići na nekoliko drugih mjesta?
– Nisam to rekao. Radi se više o tome da će ti za pronalaženje drveta trebati određeni alati, a njih je najčešče najlakše naći na različitim mjestima, i u različitim vremenima. Uzmi u obzir da je ova potraga više putovanje u vremenu nego u prostoru. Za neke to putovanje i ne podrazumljeva udaljenost. No, često se ipak moramo udaljiti da bismo bolje vidjeli ono što nam je blizu, jer kad smo preblizu ili preprisni vrlo je teško sagledati stvari u svom pravom svijetlu. Zato nije loše da se i odmaknemo kako bi mogli vidjeti stvari iz bolje perspektive. Protegnuti noge da bi se protegnuo um. Al' uvijek se moramo vratiti na početak puta, što može biti neprijatno. Zbog toga je pravo putovanje ono od tamo do ovdje, a ne obrnuto. Otići daleko znači vratiti se. Ponekad ne vidimo šumu zbog drveća a ponekad ne vidimo drvo zbog šume. I ovo je upravo slučaj s čarobnim drvetom. Tako da se može reći da je to putovanje od množine do jednine. Svi mi moramo napraviti cijeli krug. Zabilježi to i podcrtaj dvaput!
– Čekaj malo, mislim da se gubim. Možeš mi to prevesti. Kažeš da moram putovati u vremenu, al' isto u prostoru, no samo da bih vidjela ono što je već tu i sad. To znači da je čarobno drvo ovdje u Hrvatskoj? Ili, možda ne postoji samo jedno takvo drvo, možda ga se može naći u svakoj zemlji. Jel' sam na dobrom tragu?
– Sva su ta pitanja dobra. Samo tako nastavi, sve preispituj. Na taj način ćeš daleko dogurati i doći blizu. Ono što ti pokušavam reći okolokole je da nije dobro uzimati stvari zdravo za gotovo. Ako se slijepo držiš nečega što se s vremenom pokaže kao krivi trag, moglo bi ti se dogoditi da tražiš od nemila do nedraga i dođeš do cilja tek kad na vrbi rodi grožđe. Nije uvijek sve onako kako se čini, pa ni čarobno drvo ne mora biti onakvo kakvim ga zamišljaš.
– Da vidim, rekao si mi što sve trebam steći prije nego dođem do drveta, al' nisi mi objasnio kako da ih pribavim – primijeti Magda, naglašavajući pritom riječi 'šta' i 'kako'.
– Baš sam namjeravao. Vrlo je jednostavno u teoriji, al' ne i u praksi. Kako znaš ne smiješ nikome spominjati čarobno drvo, to znači da se ne možeš o njemu raspitivati, ali zato možeš o alatima. Jednom kad uz tuđu pomoć svladaš primjenu alata, ono će ti pomoći obračunati se sa svim zloslutnim nemanima koje sprječavaju približavanje drvetu. U neku ruku one su obrambeni mehanizam drveta, jer bi bilo pogubno da ga se bilo tko dohvati, jer nemaju svi dobroćudne želje i misli. Čim ukrotiš sve nemani, drvo će ti se prikazati u svem svom sjaju. Jedan od načina kako da si priskrbiš sve što ti je potrebno da pronađeš drvo je razvijanje svjesnosti. Svjesnost je pravi ključ. Trebala bi u svakom trenutku biti svjesna onog što misliš i radiš, kao i prisutnosti nemani. Pažnja u svakom slučaju pomaže sagledati stvari u potpunosti. Tako da od sada pokušaj biti što obazrivija i pazi što misliš, govoriš i činiš. U svakom momentu budi ful prisutna duhom. Naprimjer, kad jedeš misli o prehrani; kad se kupaš ili spremaš stan, misli o pročiščavanju; kad čitaš, koncentriši se na saznanja i učenje novih riječi, itd. Ne dopusti umu da odluta. Time što si potpuno usredotočena moći ćeš izvući veću korist iz svega i neće ti ništa promaći. Postoje tri načina kako da ojačaš svoju svjesnost i pažljivost: mentalno udubljivanje, preispitivanje i sagledavanje. Tvoj se zadatak, dakle, svodi na treniranje prisutnosti duha. To je nešto što nitko ne može učiniti umjesto tebe. – Promatrao je je dok se bacila u razmišljanje. Povukla se u sebe i utonula u misli.– Ha, jel' te još uvijek zanima drvo? Nije baš tako jednostavno, ne? – Demir prekine muk. Želio je znati kol'ko je na kraju svega zagrijana za potragu. Većini bi sve ovo zvučalo prekomplicirano, ako ne nevjerojatno, da se u takvo što upuste.
– Molim?! Kao da imam izbora! Nakon što si me najracao, što mi preostaje. Zvuči kao nemoguća misija, baš kao stvoreno za mene. Jedino što me brine je što ne znam odakle početi. Mislim da sam dobila svoju kartu blaga još u Kanadi, al' sam je zagubila.
– Nema frke, jer ako je prava, doći će ti ponovno, u raznim i neočekivanim oblicima; najčešče kad se i najmanje nadaš. Zato ti savjetujem da očekuješ neočekivano. Vodit' će te raznorazne povoljne šanse i takozvane slučajnosti kao ove danas. Neobične podudarnosti će biti tvoji putokazi. Ako se poslužiš ključem svjesnosti i ključem poslušnosti znakovima iz kosmosa, onda se ne moraš nizašta brinuti. Na tebi je jedino da ih staviš u bravu.
– I neka mi Bog pomogne! – zaključi Magda s uzbuđenjem.
'Ima on pravo', pomisli ona, 'apsolutno pravo!' Bilo joj je više nego drago što ga je srela. Sve joj je razjasnio. Možda nije bilo slučajno da su se sreli. Imala je osjećaj da je sve to dio nekog svevišnjeg plana i da ga je sam Bog poslao kako bi joj pomogao. Čudnovati su puti Božji, rekla bi moja mati.
– Kako izgleda, dobila sam odgovor da li da idem u Istanbul ili ne. Kad sve zbrojim i oduzmem, ne preostaje mi ništa drugo nego put pod noge – doda ona.
– Kucni o drvo. Gle, ja ti tu ne mogu pomoći, nemam pojma kamo bi trebala ići. To jedino ti možeš znati. Ono što ja znam je da put do čarobnog drva ne vodi preko tuđih nego vlastitih uvida. Prema tome, nek' ti je sa srećom!
– Reci mi još nešto, ako bi ovo sve trebala biti tajna i ne bismo trebali nikome ništa reći, zašto si mi onda ti sve ovo ispričao?
– Gle, tajnost je samo ključ koji omogućava prolaz do drveta, a ja sam već to prošao. Samo oni koji su našli drvo mogu o njemu pričati, no isključivo onima koji su izuzetno sposobni da prime. Inače bi to bilo kao bacanje biserja pred krmad. Tako se svi oni kao ti, koji još uvijek tragaju, trebaju držati tog ključa ako misle dalje.
Imalo je smisla. Još je je kopkalo je li drvo ipak u Kanadi, pa se dosjetila kako da ga lukavo smota ne bi li joj odgovorio na to pitanje.
– Jesi li ikad bio u Kanadi?
– Ne, al' volio bih. Što me to pitaš?
– E baš ti hvala, odgovorio si mi na to da li se drvo tamo nalazi.
– A ne, ne, ne ide to tako. Vidiš, počela si postavljati kriva pitanja. Ona će te krivo i uputiti. Pazi, odgovor je ispravan, al' je pitanje neispravno.
– Sve dok je odgovor točan, koga briga što je pitanje pogrešno?
– Odgovor ima smisla samo kad je pitanje pravo. Stvar je u tome da moraš pitati prava pitanja ako hoćeš dobiti prave odgovore, one koji bi ti pomogli u potrazi. Na prevaru ništa ne ide. Točan odgovor ne mora biti i pravi odgovor. Rekao sam ti već, tuđi, pa ni moji uvidi ti ne mogu reći gdje je drvo. Samo će te smotati. Ne slušaš me kako treba, moraš naučiti bolje čuti ono što slušaš – Uputila mu je upitni pogled koji je tražio objašnjenje. Primijetio je to, pa joj odvrati: – Mislim da je problem kod većine ljudi to što traže prave odgovore umjesto da traže prava pitanja. Pitanja su ta koja nas vode naprijed, a ne odgovori. Ako ti je stalo da jednog dana dobiješ sve što si poželiš, onda si moraš početi postavljati prava pitanja. – I dalje ga je izbezumjeno gledala, pa nastavi: – Hoču reći, trebala bi pronaći pravo pitanje prije nego što kaniš prihvatiti neki odgovor kao pravi. Jel me kontaš? Ne. To sam i mislio.
– Sad si me skroz zbunio – oglasi se ona, pogleda koji traži pojašnjenje.
– Gle, napravio bi ti medvjeđu uslugu kad bi ti sve živo otkrio. Hm, kako da ti to bona objasnim? – sad je on bio taj koji je zbunjen. Češao se po glavi, tražeći prave riječi – sve što ti mogu reći u ovom trenu je da ti nisam ispravno odgovorio, jer me nisi ispravno pitala.
– Čemu sva ta zagonetnost? Koje bi onda pitanje bilo pravo? Da li to drvo raste u svakoj zemlji, jel' to bolje? – nije ni ispekla prije nego što je izrekla.
– Mlako. Sad si već puno bliže, al' još to nije to – zagonetno se nasmješio i dodao: – Bilo bi najbolje kad se uopće ne bi raspitivala u tom smjeru, zato jer je čarobno drvo u zemlji koja i nije zacrtana u običnim kartama svijeta, tako da ga nećeš naći držeći se uobičajenih ruta.
Otvorila je usta željeći ga upitati radi li se o Šambali, al' je je on presjekao: – Aj, nemoj me više ništa pitati. Znaš već sve što bi trebala znati. – Ustao je da bi se pridružio ostalima, koji su se na drugom kraju sobe još uvijek kartali, ne obazirući se na dvoje drvoznanaca.
Uzela si je koju sekundu da ga malo bolje pogleda i primijeti kako se pozgodnio nakon svega. Čudno kako se ne'ko može pretvoriti iz ružnog pačeta u labud u samo sat-dva, zar ne?! Mora da je uistinu ljepota u očima promatrača, no još više u srcu onog kojeg se promatra. Ako je tako, može se reći da ako imamo dobro srce, šanse su da ćemo i dobro izgledati u očima drugih, bez obzira na vanjštinu. Nema bolje šminke od dobrote, uz to je još i džabe. Koja divota zapaziti ljepotu unutar ružnoče! Štoviše, ljepotu sadržanu u dobroti. Estetiku unutar etike. što je tu je, Magda se ponadala da im nije prvi i zadnji put da se vide.
O knjizi
 Suvremena priča o djevojci koja putuje diljem svijeta kako bi pronašla
čarobno drvo koje ispunjava sve želje. U njoj se promiče intuicija, a ne razum.
Izabravši učenje kroz putovanje, studentica Magda se odbija dalje povinovati društveno nametnutim normama te prekida svoje formalno obrazovanje kako bi ostvarila svoje snove po svome, slijedeći svoju intuiciju a ne razum. Sudbonosni susret s imućnim Kinezom je navodi na misiju traženja čarobnog drveta, koje, kažu, omogućava ostvariti dugotrajnu sreću i prosperitet. Dakle, čarobno drvo je alternativa formalnom obrazovanju, religiji i medicini. No postoji kvaka, budući da to drvo čuvaju demoni (utjelovljenja destruktivnih emocija i stavova) koje treba ukrotiti, a ne ubiti, posebnim alatima (vrlinama). Na svojem putovanju, koje se pretvara u duhovnu odiseju, Magda pokušava ispuniti svoje poslanje kroz stjecanje potrebnih alata i kroćenje demona u dalekim i egzotičnim krajevima, u susretima sa strancima, u neobičnim okolnostima, iznimnim okruženjima, u nebeskim sferama i mističnim pričama, sve dok je potraga ne odvede na mjesto gdje je sve moguće - u četvrtu dimenziju. Njezina desetogodišnja potraga za blagom se odvija u preko desetak zemalja širom svijeta. U svom traganju Magda se suočava sa svim vrstama prepreka, koje stavljaju na kušnju njezinu odlučnost. Pritom često pada u ruke demona i stalno se susreće sa izazovima, ograničenjima i teškim situacijama, koje od nje zahtijevaju snalažljivost i domišljatost u pronalaženju rješenja. Sve svoje poteškoće uspijeva riješiti na finjaka radije nego silom, što je na neki način počast ženstvenosti. Korištenjem svoje mašte, vjerujući da je sve moguće i obraćajući mnogo pozornosti na svijet oko sebe, pogotovo na znakove koji je vode prema njezinom cilju, mlada Magda postaje uspješna po svojim mjerilima, pretvorivši nepovoljne okolnosti u blagostanje.
|
|
